Nakon saznanja o tehnologiji koja je planirana u Vlasenici ali i porjeklu sirovine koja bi se obrađivala u Vlasenici, stupili smo u kontakt kako sa aktivistima, tako i sa akademskom zajednicom u Poljskoj. Uočili smo niz sličnosti između naših zemalja. Mada je Poljska mnogo veća i naseljenija zemlja od naše i u njoj već radi veliki broj spalionica otpada, ipak se suočava sa nizom problema u ovoj ali i u oblasti ljudskih prava. Lokalne zajednice se oštro protive otvaranju novih spalionica, uglavnom zbog netransparentnosti investitora, eksperimentisanjima u ovoj oblasti i prekomjernog zagađenja ali i zbog udaljavanja od sistema recikliranja i cirkularne ekonomije.
Godinama unazad, u Poljsku se uvoze ogromne količine otpada najčešće iz Velike Britanije. Kod nas je planiran uvoz plastike iz Poljske, što da naslutiti da bi možda u Vlasenicu stizao otpad i iz drugih zemalja jer je opšte poznato da je trgovina smećem veoma unosan biznis praćen raznim, ponekad i nezakonitim aktivnostima. Iako ima neki sistem kontrole, Poljska ima velike probleme kako zbog svog tako i zbog uvoznog otpada. Zbog toga, kao i kod nas, u ovoj zemlji djeluje i niz Udruženja građana koji se bore protiv otvaranja novih spalionica ali i protiv uvoza otpada. Veći problem im predstavljaju lokalne vlasti i donosioci odluka koji, identično kao i naši, često rade suprotno interesima sopstvenog naroda i zemlje.
Tako je vlada u Poljskoj nedavno donijela skandaloznu odluku da cilju ,,strateških investicija“ potpuno isključi učešće javnosti i odredbe o procjeni uticaja na životnu sredinu. Kod nas zvanično ta odluka ne postoji, ali smo na primjeru Vlasenice vidjeli da se ona neizmjerno sprovodi. Da je vlast zanemarila i isključila svoje građane i njihovo mišljenje, vidjeli smo kada je bila ,,javna rasprava“ na temu ovog objekta a posebno kada je uz pomoć opštinske službe, sabotirala i ignorisala peticiju ali i protest građana koji se protive otvaranju ovog postrojenja. Da smo slični našim prijateljima iz Poljske, svjedoči i činjenica da su naše zemlje potpisnice Arhuške konvencije ali da je obje krše skoro svakodnevno. Ova konvencija je međunarodni sporazum kojim su definisani zajednički standardi PRAVA JAVNOSTI NA INFORMISANJE, SUDJELOVANJE I PRISTUP PRAVOSUĐU. Definisana je kroz tri stuba : pristup informacijama, učešće javnosti u donošenju odluka i pristup pravosuđu u pitanjima životne sredine. Samim tim i obaveze zemalja potpisnica jesu da svojim građanima omoguće :
– pravo na pristup informacijama
– pravo na učešće javnosti u donošenju odluka
– pravo na pristup (pravosuđu) pravdi.
Iako je prošlo 25 godina od kako je usvojena, 15 godina od kako Bosna i Hercegovina ratifikovala Arhušku konvenciju i 20 godina da u Poljskoj bar na papiru vrijede ovi zakoni, neupitno je da ni jedna ni druga zemlja nisu dorasle ovom dokumentu. Ne zbog stanovništva, već isključivo zbog one male grupe ljudi koji čine vlast i odlučuju o sudbinama svojih naroda. Uvođenje propisa kakve vlast u Poljskoj pokušava da progura, a naša vlast uveliko sprovodi, nije opasno samo zbog izgradnje spalionica i njenih raznih varijacija. Razni projekti, potencijalno štetni za lokalnu zajednicu, korisni samo za pojedince, mogu se provući i sprovesti pod izgovorm ,,strateškog interesa“ ili jednostavno kao u Vlasenici, bez izgovora, tajno ,,jer im se može“. Srećom, ipak u obje zemlje postoje velike grupe savjesnih patriota, koji kako vole svoju zemlju, tako i poštuju druge, pa sarađuju sve u istom cilju : dobrobit običnog čovjeka.
Jer kako kažu naši prijatelji Poljaci: Lepiej mieć mało z bojaźnią Pańską, niż z niepokojem wielkie bogactwo : Bolje je imati malo sa strahom Gospodnjim nego sa strepnjom imati veliko bogatstvo.