Davne 1989. godne prvi put je upotrebljen termin “kolonije otpada” na Bazelskoj konvenciji za pitanja životne sredine kada su afričke nacije izrazile zabrinutost zbog bacanja opasnog otpada od strane zemalja s visokim BDP-om u zemlje sa niskim BDP-om.
Svijet se već odavno bori sa neželjenom plastikom koju zapadne zemlje šalju zemljama u razvoju koje nemaju adekvatan sistrem kontrole a ni upravljanja sopstvenom otpadom. Njemačka i Velika Britanija su dvije zemlje koje najviše izvoze otpad, a od početka krize izazvane zabranom uvoza plastičnog ootpada u Kinu, nastala je velika panika u ovim zemljama. Putevi izvoza nerjetko su praćeni raznim ilegalnim aktivnostima, pa je krijumčarenje otpada godinama unazad veliki problem u svijetu. Primjer za to je i Turska, kada je u Adanu 2020. godine stiglo čak četrdeset kontejnera mješanog plastičnog otpada koji je putovao iz Njemačke više od dvije godine! U fazi truljenja, ogromna količina otpada je odjednom postala veliki problem ovog grada a da krivci za njegov uvoz nisu nikada uhvaćeni. Nakon što su vlasti grada Adana stupile u kontakt sa njemačkim kolegama, oni su ih glatko odbili i nisu željeli preuzeti svoj otpad ,,zbog zastarjevanja slučaja“! Nekoliko godina unazad, većina nerecikliranog plastičnog otpada iz Njemačke, završava u Turskoj, Grčkoj i Vijetnamu. Čest izgovor za uvoz ove štetne sirovine je postojanje postrojenja za preradu, što je gle’ čuda slučaj i u našem zakonu koji kaže da je dozvoljen uvoz ,,neopasnog“ otpada ako postoji = postrojenje za njegovu preradu! Sulud zakon u još luđoj zemlji koja se guši u sopstvenim deponijama! Dodajući tome činjenicu da zemlje poput Njemačke imaju pogone za reciklažu i da sebi ostavljaju plastiku koja se reciklira, postavlja se logično pitanje, ŠTA SE IZVOZI I KOLIKO JE NEOPASNO?!
Gurajući svoju plastiku u zemlje sa labavim ili nikakvim ekološkim standardima, kakva smo nesumnjivo i mi, velike svjetske sile se stavljaju u ulogu kolonizatora, od koje čini se nisu nikada ni odustale. Mješovita plastika je najprljaviji i najmanje poželjan otpad, jer obično sadrži kućno smeće kao što su boce ili ambalaža. Dok mnoge zemlje zabranjuju uvoz miješane plastike, kontrolori iz raznih zemalja upozoravaju da su neki trgovci počeli sakrivati bale zabranjene miješane plastike iza regularnih kako bi ih provukli pored inspektora.
Nakon nekoliko incidenata sa uvezenim plastičnim otpadom, u Turskoj je stupila na snagu zabrana uvoza. Ali lobi trgovaca smećem ne odustaje pa su nedavno pisali i pismo, kao koalicija lokalnih trgovaca plastikom, turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu, moleći ga da dozvoli nastavak ove prljave industrije. Pismo je bilo dio kampanje za rebrendiranje uvoza plastičnog otpada, pod sloganom “To nije otpad, to je sirovina“! Industrija plastičnog otpada, kažu trgovci u Turskoj, zapošljava 300.000 Turaka. Trgovci su sebe opisali kao „oni koji čiste životnu sredinu, a ne zagađuju je“. Identične slogane koristili su investitori u Vlasenici, prilikom nevještog pokušaja opravdavanja ove biznis ideje.
Mnogi turski, kao i građani Vlasenice, se ne slažu sa ovim sloganima. Na pitanje kako se osjećaju u vezi sa 800.000 tona plastičnog otpada koji je Turska uvezla prošle godine iz EU, većina je odgovorila “veoma loše”, dok su drugi naveli slogan koji ubrzano postaje poklič protiv uvoza plastike u njihovu zemlju: “Turska nije kanta za smeće.”
Ko je nama namjenio sudbinu kolonije otpada skrivajući se lukavo iza ,,modernog postrojenja, zapošljavanja stotina građana i čišćenja (nečije) životne sredine“ ? Izvoz plastičnog i drugih vrsta otpada je sramota privilegovanog zapada a nama opomena da ne smijemo dozvoliti dolazak ni jednog kamiona njihovog smeća. Jer ako to smeće jednom uđe u našu zemlju, kraja neće biti i postaćemo njhova kanta za otpad.
Izvor : www.theguardian.com